Banda Veljka Belivuka, zvanog Velja Nevolja, i Marka Miljkovića, zvanog Mare Mesar, imao je dobro uigranu rutinu uklanjanja tijela ljudi koje su ubjali. Za cijelu "proceduru", kako su sami nazivali ove jezive operacije, trebalo im je samo oko sat i po vremena.
Koliko su dobri bili u tome pokazuje upravo to što nijedno tijelo, od najmanje pet osoba koje su mučili, pa likvidirali, nije pronađeno i gotovo je sigurno da nikada neće ni biti.
O zločinima Belivukovog klana ostale su da svjedoče fotografije ubijenih muškaraca, koje su morbidno pravili i međusobno razmjenjivali kroz šalu, razgovori i poruke o detaljima nezapamćenih zločina, ali i svedočenja pripadnika klana koji su odlučili da sarađuju sa policijom i Tužilaštvom za organizovani kriminal.
Upravo je svjedok-saradnik u slučaju protiv klana Velje Nevolje, inače i sam pripadnik istog i učesnik u najmanje četiri ubistva, otkrio na koji način je ova kriminalna grupa uklanjala dokaze i tijela svojih žrtava nakon što bi ih mučili do smrti. Detalji su jezivi, skoro koliko i opisi mučenja žrtava.
Pripadnici ovog klana dobro su znali šta sve treba da urade da bi se pobrinuli da svoje DNK tragove ne ostave na žrtvama, kao i da tragovi žrtava ne budu na njihovim stvarima. Upravo su tome poklanjali veliku brigu i uvek su imali jednu osobu iz klana koja je bila zadužena da im, doslovno kupi opremu za ubistva – najlon, kanape, ljepljive trake, crne kese za smeće, sjekire, motke, radna odijela, jakne i gumene čizme. Bez ove opreme u sobu za mučenje ili “klanicu”, kako su tajnu prostoriju u kući u Ritopeku, među sobom zvali, nisu ni ulazili.
Dok bi jedna ekipa bila uključena u prevoženje namamljene žrtve na "sastanak" u Ritopek, druga je uvijek uveliko bila u kući i pripremala se za mučenje i ubistvo. U toj ekipi obično bi bili i Belivuk i Miljković. Iz Ritopeka su davali instrukcije ostatku ekipe i čekali dolazak svoje žrtve.
Prema navodima iz optužnice protiv ovog klana, u tajnu sobu bi ulazili tek nakon što zidove i podove oblože najlonom i unesu sve što im je potrebno za iživljavanje. Svoju garderobu bi skinuli u kući, pa se presvlačili u radna odijela, a na noge su obuvali gumene čizme, dok bi ruke štitili hirurškim rukavicama, a preko njih bi uglavnom navlačili i molerske rukavice. Svu opremu, sem gumenih čizama, bi nakon svakog zločina spaljivali. Čizme su prali. Grešku su napravili tokom ubistva Zdravka Radojevića kada prije ubistva i odsecanja glave, na zidove nisu postavili najlone.
Najlone su inače kačili na kuke ugrađene na zidovima. U ovoj prostoriji bila je i industrijska mašina za mljevenje mesa u kojoj su kasnije uništavali cijela tijela…
Kriminalci su imali cijelu proceduru – koji dio tijela se prvo sječe, na koji način i zašto. Da situacija bude jasnija, u klanu su imali i jednog člana koji je po obrazovanju mesar – Vojislava Đorđevića. Da li im je on dao savjete kako je najbolje komadati ljudsko tijelo ili su to naučili na neki drugi način, za sada nije poznato. U komadanju tijela Zdravka Radojevića učestvovali su, prema navodima optužnice, Veljko Belivuk, svjedok-saradnik Bojan Hrvatin i Miloš Budimir. Njegov zadatak je bio da “rešava komade koji su im trebali da bi mašina samjlela”.
Isjeckane djelove tijela morali su dodatno da usitne da bi mogli da ih ubace u mašinu za mljevenje mesa. Tijelo su, kao što je prikazano na fotografijama koje su objavili zvaničnici Srbije, držali u dva korita.
Način na koji su pripadnici klana pričali o ovim stvarima je duboko potresan i izuzetno stravičan. U svom svedočenju Hrvatin je objašnjavao da su, eto, vodili makar računa da masakriranje rade uvijek kada žrtva bude ubijena, da ne bi “trpio te bolove”.
Dešavalo im se da im mljevenje tela “zakoči”, u tim situacijama “procedura” je mogla da traje duže. Ali ako bi sve uradili po “protokolu” “išlo je brzo”, rekao je Hrvatin.
“Posle toga se pune džakovi. Koske.. Skupljaju se rukama”, objasnio je svedok-saradnik. "Posao uklanjanja tečnosti i krvi bio je lično Belivukov zadatak", rekao je Hrvatin.
Insistirao je da to radi lično jer je vodio računa da sve bude uništeno, da nikakav trag ne ostane. Očigledno je znao šta radi i taj zadatak nije htio, ili smio, da prepusti nikome.
“Uglavnom se izbjegavalo da se pali u kući zato što je vatra, mrak, vidi se, a i postojalo je bolje mjesto. Lično je palio Velja, ali i Boske. Pakovano je u džakove, prvo u jedan, pa u drugi da se ne bi kontaminirao auto ili usput nešto da ne ispadne”, naveo je Hrvatin u Tužilaštvu.
Samljevene djelove tijela bacali su u Dunav. I za to su imali jasan pravilnik – sve bi pakovali u džakove, u po nekoliko njih. Njih su kolima odvozili kilometar, kilometar i po dalje iz Ripnja do Dunava. Onaj ko ulazi u vodu na sebe je oblačio ribarsko odijelo, veže se za struk konopcem, a drugi kraj konopca držao je drugi pripadnik klana kako prvog ne bi povukla struja.
“Taj u vodi ide što dublje sa džakom. Kada vidi da više ne može, skalpelom isejče dno džaka i što dalje od sebe istrese sadržaj u vodu”, opisao je svedok-saradnik.