Apelacioni sud nije mogao ispitivati visinu zatvrske kazne od godinu i po na koju je pravosnažno osuđen osamnaestogodišnjak iz Podgorice zbog obljube djeteta, jer, kako objašnjavaju, ovlašćeni tužilac se nije žalio na odluku Višeg suda, piše Pobjeda.
Apelacioni sud je ovo saopštio reagujući na tekst objavljen u jučerašnjem broju Pobjede: “Petrović: Presude skandalozne Begović: Odlučujući je stav struke“. Direktorica NVO Crnogorski ženski lobi Aida Petrović u tom tekstu ocijenila je da je visina kazne na koju je osuđen osamnaestogodišnjak skandalozna i da se njome ohrabruju počinioci seksualnog nasilja.
Sa druge strane, advokat Zdravko Begović ukazao je na specifičnost i težinu ovakvih postupaka ističići da sudije pored svega što je žrtva preživjela moraju sagledati i sve okolnosti sa aspekta okrivljenog koje su dovele do izvršenja tog djela, njegov uzrast, procjenu stručnih službi o njegovom psihofizičkom stanju.
“Mimo žalbe branioca, sud nije mogao ispitivati odluku u pogledu visine kazne, jer nije bilo žalbe ovlašćenog tužioca, a shodno Zakoniku o krivičnom postupku, kojim je propisano da ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i krivične sankcije”, pojasnili su iz Apelacionog suda razloge potvrđivanja ovakve presude.
Ističu da „u odsustvu žalbe tužioca, izrečena kazna zatvora optuženom u navedenom trajanju je adekvatna težini izvršenog krivičnog djela i stepenu krivice optuženog, pa je za očekivati da će se istom postići svrha kažnjavanja“.
Apelacioni sud je, dodaju, odbacio žalbu branioca koji je tražio da se osamnaestogidišnjak oslobodi od optužbi za obljubu nad djetetom.
Vrhovno tužilaštvo, izjašnjavajući se na žalbu odbrane optuženog, predložilo je Apelacionom sudu da je odbije i potvrdi presudu.
Apelacioni sud odbio je kao neosnovane navode žalbe da se odluka prvostepenog suda nije mogla temeljiti na procjeni sposobnosti svjedočenja žrtve koju je sačinila Stručna služba Višeg državnog tužilaštva, pa takav izvještaj ne može imati dokaznu snagu u krivičnom postupku, navodi Pobjeda.
Ovaj sud je ocijenio i da je socijalna radnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva nesumnjivo utvrdila sposobnost oštećene da svjedoči, te da nije bilo potrebno angažovanje vještaka druge struke, pa ni dječjeg psihijatra kako je to traženo žalbom.
“Nakon obavljenog intervjua sa oštećenom utvrđeno je da ponašanje oštećene i komunikacija u potpunosti odgovaraju dječijem uzrastu i uslovima odrastanja, da se ne uočavaju ograničenja niti smetnje za davanje svjedočkog iskaza, da je komunikacija adekvatna, uz korišćenje sopstvenog rečnika, koji ukazuje na njeno lično iskustvo. Utvrđeno je da je oštećena sposobna da razumije postavljena pitanja i adekvatno na njih odgovori i iskaže svoje mišljenje”, navodi se u obrazloženju.
Odbijeni su i navodi žalbe koji dovode u pitanje istinitost iskaza djevojčice, jer dijete u toj životnoj dobi je podložno uticajima sa strane.
Iz saglasnih iskaza tri svjedoka jasno proizilazi da je oštećena prvi put samoinicijativno opisala dešavanja u vezi predmetnog događaja, a nakon toga je više puta na identičan način isto ponovila.
Zaključeno je da istinitost iskaza djevojčice ničim nije dovedena u pitanje, ističe Pobjeda.
Apelacioni sud nije prihvatio ni da su od suštinskog značaja za ovaj predmet navodi odbrane da je okrivljeni uzoran mladić, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka.
“No i pored navedenog, treba ukazati da u praksi nijesu rijetki slučajevi da se lica naizgled visokih moralnih normi pojave kao učinioci predmetnih i srodnih krivičnih djela”, navodi se u obrazloženju Apelacionog suda.