Vrhovni sud je, stoji u obrazloženju, prihvatio zaključak Višeg suda da ne postoji vremenska povezanost između krivičnih djela koja se okrivljenom Katniću stavljaju na teret i izgradnje nepokretnosti u Katastarskoj opštini Grbe u Danilovgradu.
Vrhovni sud Crne Gore odbio je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo Vrhovno državno tužilaštvo (VDT), a koji se odnosio na privremeno oduzimanje imovine okrivljenog Milivoja Katnića u Danilovgradu.
Time je potvrđeno pravosnažno rješenje Višeg suda u Podgorici iz juna 2025. godine, kojim su djelimično ukinute privremene mjere obezbjeđenja – ograničavanje raspolaganja i korišćenja imovine tokom trajanja krivičnog postupka – u odnosu na Katnićeve nepokretnosti u katastarskoj opštini Grbe, prenose Vijesti.
U obrazloženju presude, Vrhovni sud navodi da sudovi ne mogu privremeno oduzeti imovinu ukoliko jasno ne utvrde da ona znatno premašuje zakonite prihode okrivljenog, kao i ako ne postoji vremenska povezanost između sticanja imovine i krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
Sud je prihvatio zaključak Višeg suda da u konkretnom slučaju ne postoji vremenska veza između krivičnih djela koja se Katniću stavljaju na teret i izgradnje spornih nepokretnosti. Kako je utvrđeno, objekti u Danilovgradu izgrađeni su još 2010. godine, odnosno 13 do 14 godina prije pokretanja krivičnog postupka, što je, prema ocjeni suda, naročito značajno imajući u vidu prirodu i vrijeme izvršenja navodnih krivičnih djela.
Vrhovni sud je, razmatrajući spise predmeta i navode iz zahtjeva VDT-a, ocijenio da je Viši sud pravilno primijenio zakon kada je ukinuo privremene mjere. Posebno je ukazano da tužilaštvo u svom predlogu nije preciziralo koliki dio imovine smatra nezakonitim, kada je ona navodno stečena, niti je ponudilo konkretne podatke o visini imovinske koristi koja bi poticala iz kriminalne djelatnosti.
U presudi se navodi i da se tužilaštvo uglavnom bavilo analizom prihoda okrivljenog od 2019. godine, zanemarujući činjenicu da je Katnić dostavio dokaze o zakonitim prihodima koje je ostvarivao još od 2005. godine, uključujući period kada su sporni objekti građeni.
Sud je dodatno naglasio da VDT nije dokazalo postojanje očigledne nesrazmjere između zakonitih prihoda okrivljenog i vrijednosti imovine čije se privremeno oduzimanje tražilo. Prema ocjeni suda, nije sprovedena sveobuhvatna finansijska analiza ukupnih prihoda i imovine, niti je sudu omogućeno da utvrdi da li takva nesrazmjera uopšte postoji.
U obrazloženju se navodi i da tužilaštvo nije identifikovalo konkretne tokove novca, niti je predočilo dokaze da je imovina uvećana, transformisana ili održavana sredstvima koja potiču iz navodnih krivičnih djela. Samo postojanje imovine veće vrijednosti, kako je istaknuto, nije dovoljno da bi se ona dovela u vezu sa kriminalnom djelatnošću.
Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Vrhovni sud je ukazao da privremene mjere obezbjeđenja predstavljaju ozbiljno ograničenje prava na mirno uživanje imovine i da se mogu izreći isključivo ako postoje jasno utvrđeni, konkretni i provjerljivi razlozi. U suprotnom, takve mjere bi imale karakter preventivne sankcije, što nije njihova zakonska svrha.
Sud je podsjetio i da zahtjev za zaštitu zakonitosti, kao vanredno pravno sredstvo, ne služi za ponovno preispitivanje činjenica i dokaza, već isključivo za ocjenu da li je u pravosnažnim sudskim odlukama povrijeđen zakon. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je utvrdio da u odluci Višeg suda nema ni bitnih povreda krivičnog postupka, niti pogrešne primjene zakona.
Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev Vrhovnog državnog tužilaštva u potpunosti neosnovan i odbio ga u cjelini.