Advokatica Maja Zeković, koja zastupa Petra Lazovića, obratila se javnosti saopštenjem povodom toga što podgorički Viši sud nije ni nakon dva mjeseca donio odluku o optužnici protiv Lazovića i grupe.
Saopštenje prenosimo u cjelosti
“Da li crnogorsko pravosuđe u posljednjih godinu dana ispisuje nove, nažalost neslavne stranice istorije?!
Opravdano je postaviti ovakvo pitanje u kontekstu postupanja i odlučivanja pravosudnih organa u odnosu na jednog građanina Crne Gore, čije ime puni stupce novinskih tekstova, kontinuiranim negativnim ocjenama, zaključivanjima od strane za to neovlašćenih lica, tendencioznim tumačenjima navodnih dokaza do kojih navodno dolaze i objavljuju ih mediji.
Građanina čijoj je odbrani između ostalih zabrana, uskraćeno i pravo na uvid i kopiranje spisa predmeta, a prethodno uveliko otežan posao, zbog činjenice da mu je praktično javno izrečena najteža kazna iako glavni pretres u postupku pokrenutom u odnosu na njega još nije ni počeo.
Toj osudi izrečenoj od dijela javnosti, ali i cjelokupnom pritisku da se prema ovom građaninu primijene do sad nezapamćene mjere sinhronizovanih napada na ličnost, porodicu, profesionalizam i ugled, očigledno su podlegli i nadležni postupajući organi koji bi trebalo da se objektivno i profesionalno bave ovim slučajem.
Nekoliko je ključnih razloga na koje se ukazuje, budući da je na primjeru ovog građanina premisa o jednakosti svih građana pred zakonom višestruko prekršena.
Najprije, ročište za kontrolu optužnice u predmetu pokrenutom u odnosu na ovog građanina kao okrivljenog održano je dana 24.02.2023.godine.
Danas, nakon punih dva mjeseca, nemamo informacija niti podataka o sudbini odnosnog optuženja, iako su sve radnje suda vezane za kontrolu, ispitivanje i eventualno potvrđivanje optužnice jasno definisane Zakonikom o krivičnom postupku, pa je tako rok za potvrđivanje u složenim predmetima 15 dana od održavanja ročišta povodom kontrole tog akta.
U međuvremenu, vijeća Višeg i Apelacionog suda donose rješenja o produžavanju pritvora po pritvorskom osnovu opasnost od bjekstva, ne cijeneći niti jedan konkretni argument i lako provjerljivu činjenicu u vezi sa ličnošću ovog okrivljenog što bi im morao biti prvi i obavezujući kriterijum prilikom odlučivanja o samom pritvoru, budući da su okolnosti bitne za pritvor vezane za ličnost okrivljenog, a ne za kako se to zaključuje iz obrazloženja ovih rješenja, težinu krivičnog djela.
Ipak, u osporenim rješenjima nema relevantnih razloga koji bi ukazali na opasnost od bjekstva konkretnog okrivljenog, već se odlučuje na osnovu paušalnih, nekonkretnih floskula koje kao takve ne smiju biti ni povod, a ne osnov za zaključivanje u ovakvim pravnim pitanjima.
Tako visina zaprijećene kazne na kojoj insistiraju sudovi nije i ne smije biti dovoljan razlog za produženje pritvora po pritvorskom osnovu opasnost od bjekstva, već za to mora postojati upravo realna opasnost od bjekstva, odnosno skrivanje okrivljenog, a što se procjenjuje na osnovu njegovog ranijeg ponašanja, držanja u toku postupka i same ličnosti okrivljenog.
Postupajući sudovi međutim, uporno ne radeći svoj posao i ne baveći se onim što su dužni, u svojim odlukama ne cijene držanje ovog okrivljenog u dosadašnjem toku postupka, njegovu bezrezervnu saradnju sa nadležnim organima, stavljanje na raspolaganje nakon prvog poziva, jer ovaj okrivljeni nije uhapšen već se sam javio postupajućim službenicima Uprave policije o čemu postoji i službena zabilješka, predajući im tom prilikom i svoja lična dokumenta uključujući i putnu ispravu.
Ne zanima nažalost crnogorske sudove ni činjenica da ovaj okrivljeni nema sklonost ni naviku čak ni rijetkog, a kamoli učestalog napuštanja zemlje, porodičan je čovjek, posvećeni otac dvoje mldb.djece od kojih je njegovo mlađe dijete u trenutku lišavanja slobode imalo svega 8 mjeseci, pa je to i dodatna okolnost koja ga vezuje za mjesto boravišta.
S druge strane, isti ti sudovi, u svom bizarnom postupanju do te mjere obesmišljavaju načelo jednakosti građana pred zakonom, da u slučaju dojučerašnjeg najvišeg nosioca sudske vlasti, bez ikakvih dodatnih garancija, dopuštaju odbrana sa slobode.
Pa tako danas svjedocimo ne profesionalnom i nepristrasnom postupanju sudova države na pragu ulaska u EU, već prislilnom improvizovanju i podmetanju u ovom, a prikrivaju direktnih indikatora ocigledne i nedvismisleno realizovane namjere bjekstva, u drugom uveliko značajnijem predmetu u svakom smislu.
Dakle kod ovako očiglednih činjenica SDT u predmetu gdje sve indikativne okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan od bjekstva, budući da je lice koje se procesuira lišeno slobode na aerodoromu sa kartom u jednom pravcu, u svom inicijalnom predlogu za određivanje pritvora, takav pritvorski osnov ne postavlja, dok u ovom konkretnom predmetu, gdje postoji materijalan dokaz i to službena zabilješka, da se Petar Lazović u prostorije policije javio sam, gdje je i lišen slobode, podnosi predlog za određivanje pritvora i po pritvorskom osnovu opasnost od bjekastva. Što i Viši i instacioni sudovi nažalost prihvataju kao adekvatan parametar za odlučivanje.
Takođe se previđa nesporna činjenica da je ovaj okrivljeni svojim profesionalnim angažmanom aktivno učestvovao u sprovođenju radnji koje su dovele do lišavanja slobode nekih od okrivljenih iz ovog predmeta što postavku predmetnog optuženja čini neviđenim paradoksom.
Ovaj građanin, sada okrivljeni je i nosilac profesionalnog priznanja za rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala sa najviših evropskih bezbjednosnih adresa, ranije neosuđivan.
Uostalom, svi su u Crnoj Gori, pa i sam okrivljeni, upravo zbog opisanog konteksta u javnosti, znali što su navodni dokazi na osnovu kojih mu se pripisuje izvršenje krivičnih djela, ali on nije pobjegao, niti je imao namjeru da bježi već se kako je to opisano sam javio i stavio se na raspolaganje nadležnima.
U konačnom, a jednako važno je konstatovati da u odnosu na ovog okrivljenog ne postoji osnovana sumnja da je izvršio djela koja mu se stavljaju na teret i da je podignuta optužnica bazirana na navodnim dokazima pribavljenim na nezakonit način, čiji sadržaj i autentičnost su sporni i čiji su pravna snaga i značaj nepostojeći.
Ipak, istrajavaju crnogorski sudovi u nezakonitom produžavanju pritvora koji traje više od 9 mjeseci.
Istrajavaju i u oglušavanju i nepoštovanju odluka Ustavnog suda Crne Gore u pogledu ponuđenog jemstva kao dodatne garancije da se ovaj okrivljeni neće dati u bjekstvo.
Da se zakon pravilno tumači i jednako primjenjuje na sve građane, pa i sve okrivljene, bez obzira na ime ili pak funkciju, ova dodatna garancija ne bi bila ni potrebna jer bi dovoljne bile sve navedene činjenice vezane za ličnost okrivljenog.
Ipak, očigledno je da nisu, pa je odbrana u koordinaciji sa porodicom i prijateljima porodice okrivljenog, ponudila jemstvo koje premašuje iznos ijednog ikad ponuđenog u Crnoj Gori, čak i u Evropi. Na nesreću okrivljenog, ali i pravnog sistema Crne Gore, bezuspješno.
I pored jasnih instruktivnih odrednica Ustavnog suda Crne Gore iz odluke od 24.februara 2023.godine, da je Viši sud u Podgorici odlučujući o jemstvu bio dužan da svoje zaključivanje temelji na logički izvedenim premisama koje se baziraju na dokazima ili zatvorenom sklopu indicija, a ne na pretpostavkama, mogućnostima ili paušalnim navodima zbog čega je odluka o odbijanju jemstva od 18. januara 2023.godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, sud u ponovnom postupku donosi identičnu odbijajuću odluku sadržinski sličnu prethodnoj, zanemarujući naloge Ustavnog suda date u odluci.
Bitno je ukazati da je imperativnim odredbama Ustava Crne Gore i Zakona o Ustavnom sudu propisana obaveza poštovanja i izvršenja odluka Ustavnog suda (odredba člana 151 stav 3 Ustava, kao i odredba člana 3 Zakona o ustavnom sudu).
Na osnovu člana 76 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je ovlašćen da kada utvrdi da je pojedinačnim aktom povrijeđeno ljudsko pravo ili sloboda zajemčeni Ustavom, usvoji ustavnu žalbu i ukine taj akt, a predmet vrati na ponovni postupak organu koji je ukinuti akt donio, prenosi CdM.
Ovo dalje znači da u situaciji kada je zbog utvrđene povrede Ustavom i Konvencijom zajemčenih prava ili sloboda, naloženo ponavljanje postupka, izvršenje odluke Ustavnog suda ne podrazumijeva samo formalno donošenje nove odluke od strane tog suda kako to očigledno radi Viši sud u konkretnom slučaju, već postupanje i odlučivanje suda u skladu sa pravnim razlozima iznijetim u odluci Ustavnog suda koja se izvršava.
Međutim, obavezujuće pravne norme najvišeg pravnog akta u državi u slučaju ovog okrivljenog jasno je da ne važe, pa se odgovor na pitanje s početka sam nameće.
I ime okrivljenog je opštepoznato svima u crnogorskoj javnosti nažalost u negativnom kontekstu zbog ovakvog javnog linča ali i nezakonitog postupanja nadležnih organa koji pogoduju stvaranju ovakve slike o okrivljenom.
A kad se svemu doda nezapamćeni pritisak značajnog dijela političkih aktera na konkretan slučaj u koji se uvezuju bez ijednog dokaza članovi porodice ovog okrivljenog konkretno otac, ne možemo ni u kom slučaju govoriti o poštovanju elementarnih ljudskih prava u Crnoj Gori jer su na primjeru ovog okrivljenog i njegove porodice brutalno prekršena.
Najviši predstavnici izvršne vlasti javno izražavaju očekivanja u pogledu odluka nadležnih sudskih organa u ovom predmetu, iznose netačne podatke i povezuju ovog okrivljenog sa učešćem na proslavama i događajima kojima nikada nije prisustvovao ni profesionalno ni privatno, optužuju njegovog oca za najteža krivična djela i praktično predlažu i iniciraju pokretanje postupaka, u vezi kojih nikad nije pozvan ni na informativni razgovor, kako prenosi CdM.
Konačno, ono što jeste jedna jedina neupitna činjenica u ovim paralelnim medijskim, političkim i institucionalnim suđenjima, kad je u pitanju Petar Lazović, to je da u njegovom slučaju nije riječ o pravu i dokazima, već o višestrukom linčovanju, osnovom kojeg mu je nepravedno nametnut status okrivljenog i osuđenog, bez vođenja krivičnog postupka.
Dok ima motiva i dovoljno ponosa Petar Lazović da dokaže da je “odabrana” žrtva političkog progona, i da nikada nije izvršio nijedno krivično djelo, prenosi CdM.