Otac je smrt svog sina smatrao nesrećom, ali ne i ona. Nikada se nije pokajala i nad njom je izvršena smrtna kazna streljanjem. Majci uzela sina jedinca.
Slučaj iz sedamdesetih godina prošlog vijeka u Zenici ostao je zabilježen kao jedan od najbrutalnijih zločina u istoriji SFR Jugoslavije.
Sve je počelo kada je u kanjonu Morače, krajem maja 1971. godine, Stipo Č. iz Zenice upravljao kamionom čija je prikolica slučajno zahvatila kabinu teretnjaka u kojem je bio dječak Milenko P. koji je u nesreći poginuo.
Istraga je utvrdila da niko nije kriv za nesreću i sud je oslobodio Stipu. Rajko, otac stradalog dječaka, nakon toga nije ni pomišljao da za nesreću okrivljuje Čalića, ali odluka nije oduševila maćehu dječaka koji je poginuo, Crnogorku Višnju. Ona nije imala mira i odlučila je da se osveti umjesto svog muža i plati za krvnu osvetu, podsjećaju Novosti.
Ubjedila je izvjesnog Dragomira Dragana B. - mladog nadničara kojeg je znala iz viđenja - da, za 500.000 tadašnjih dinara ubije jedanaestogodišnjeg dječaka Bruna, Stipinog sina i tako izvrši krvnu osvetu. Vjeruje se da je za ubistvo znao i otac nastradalog dječaka, Rajko.
Višnja i Dragomir nisu se zadovoljili „samo“ ubistvom. Zločin koji su počinili bio je pravo zverstvo. Ona je iz Crne Gore otputovala za Zenicu, gde se pravila da traži stan za svog sina, a zapravo je planirala zločin i tražila dječaka čijim će ubistvom osvetiti smrt svog posinka.
Mjesecima je pratila dječaka, a zatim je odlučila da napravi još jedan korak. Ušla je u kuću i upoznala ih. Anka Č, Brunova majka, kasnije je izjavila da dotad nije primjetila ništa sumnjivo, ali da se dobro sjeća dana kad je na njena vrata pokucala ova krupna seljanka.
- Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe. Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio: ‘Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me jesi li ti Bruno?’ Opet kasnije, kaže mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj opleteš džemper – pričala je Anka dok je još bila živa u jednom intervjuu 2011. godine za portal „Herceg Bosna“.
Dječak je majci često dolazio s pričom kako je sreo seljanku, pa mu je ona nakon nekog vremena rekla da joj više ne spominje tu ženu. Anka je kasnije sebi dugo prebacivala to što nije saslušala sina jer bi možda spriječila Višnju u njenom monstruoznom činu.
Višnja i Dragomir, ispričala je Anka, dolazili su im nekoliko puta na vrata, navodno se rasputujući za stan koji žele da iznajme. Vidjeli su Bruna, upoznali mu navike, otkrili gdje i kada ide u školu… Višnja je otišla toliko daleko da je prilikom posjete stavila Bruna u krilo, popričala sa njim o školi i pomilovala ga. Anki je rekla kako ima jako finog sina.
- Sačekala ga je tog dana i upitala da je odvede do groblja blizu škole. Bruno nije ništa sumnjao, a na groblju ga je dočekao ubica i izmasakrirao, nakon čega su pobjegli. Kad sam vidjela da ne dolazi na vrijeme kući, krenula sam prema školi i na putu susrela tu ženu, ali ništa nisam sumnjala. Posle svega, godinama sam molila Boga da me uzme, da ne proživljavam više tu bol i danas prisutnu - ispričala je prije desetak i više godina Anka.
Jedanaestogodišnji Bruno ubijen je sa devet uboda nožem.
Višnja P. uhapšena je u Pljevljima 42 sata nakon ubistva, a nadničar je priveden pravo iz kafane u Nikšiću. On se pred sudom pokajao za učinjeno djelo. Višnja nije nikada. Nakon emotivnog i strašnog procesa oboje su osuđeni na smrtne kazne. Treći saučesnik, Višnjin muž i otac dijeteta stradalog u saobraćaju Rajko P, osuđen je na 20 godina zatvora.
Otac ubijenog dječaka Stipo nekoliko je puta dolazio u zatvor i molio čuvare da ga puste da vidi ženu koja je na tako okrutan način ubila njegovog sina. Stražari ga nikad nisu pustili, a prema jednoj od priča Stipo je navodno jednom prilikom rekao da ne bi imao ništa protiv da se nadničaru smrtna kazna zamijeni zatvorom. Za Višnju to nije dolazilo u obzir, za nju nije imao milosti.
Četrnaest mjeseci nakon ubistva, avgusta 1973. Višnja P. i Dragomir B. strijeljani su negdje kod Sarajeva. Bila je to jedna od poslednjih smrtnih kazni izvršenih u BiH. Sahranjeni su u neobilježenim grobovima, u skladu sa tadašnjim zakonima da se ubice sahranjuju ovako da bi se izbjeglo stvaranje „kulta ličnosti“. Ni danas se ne zna gdje počivaju.
Rajko P, Višnjin muž, odležao je kaznu i izašao iz zatvora. Dočekao je da i njegov drugi sin, kog je imao sa Višnjom, pogine u saobraćajnoj nesreći, piše Nportal.