Toga dana vrijeme na Cetinju je stalo. Stalo je u čitavoj Crnoj Gori.
Muk, tišina. Nezapamćen masakr koji smo gledali samo u filmovima desio se kod nas, nama, našim komšijama, našim rođacima, naśoj đeci!
Jednog lijepog bezbrižnog popodneva na Cetinju se proli nevina krv. Ugasiše se dva mala, zelena života u cvatu, mučki se oduzeše životi nečijeg đeda, strica, supruge...
Što ti skriviše đeca koja nisu znala ništa više od smijeha i igre? Što te naljuti stari đed koji je ko zna šta sve prošao kroz život u godinama za njim? Što ti je ŽIVOT napakostio pa si smogao snage da povučeš taj prokleti obarač toliko puta?
Proći će mnogo vremena da se kao narod oporavimo od ove tragedije koju će nažalost generacije za nama prepričavati u godinama koje slijede.
Toga dana Cetinje je plakalo, Crna Gora je plakala, a čitav region se tresao od tuge, nevjerice i šoka. Sasvim običan dan u mirnom gradiću pretvorio se u horor priču koja će trajno ostaviti posledice na sve. Niko ne zna šta se dešava između četiri zida, a još manje u nečijoj glavi ili srcu. Niko ne zna kakav plamen bukti i kakve se bitke biju u nečijem umu. Ali jedno je sigurno, ostaće najveće pitanje 'Zašto?', na koje nema ko da da pravi odgovor i jedna tragična priča o majci, dvojici dječaka i komšijama kojima je život tako opako oduzet.