Crna hronika

NJIHOVOG BRATA JE UBIO ŽARKO LAUŠEVIĆ! Zbog svega što se dogodilo poslale su pismo u kome su pomenule i KRVNU OSVETU...

Autor Anđela Pešić Izvor mondo.rs

Te 2009. sestre pokojnog Radovana Vučinića poslale su pismo srpksoj javnosti tražeći pravdu.

Izvor: Mondo/Stefan Stojanović

Nedavno je održana promocija nove knjige glumca Žarka Lauševića "Padre, idiote!" Lauševićeva knjiga počinje u trenutku kada izlazi iz zatvora u kome je proveo četiri godine i sedam mjeseci.

"Ti prvi dani, nedelje van zatvorskih zidina, spuških, zabeleskih, ili onih najsumornijih, u Centralnom zatvoru, mogli bi da stanu u jedan jedini Arsenov stih – Kao poslije bolesti, opet učim jesti, hodati“, napisao je Laušević.

Podsjetimo, u ljeto 1993. godine u jednom podgoričkom kafiću Žarko Laušević hicima iz pištolja ubio Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (19) a ranio Andriju Kažića. Prvo je osuđen na četiri godine zatvora. Vrhovni sud Crne Gore je to preinačio i osudio ga na 13 godina. Te 2003. pomilovao ga je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić.

Jedan od bitnih datuma koji su obeležili cijeli ovaj dragičan događaj u kome su izgubljena dva mlada života, je i jul 2009. kada su dvije sestre poslale pismo "javnosti u Srbiji." Slavica Vučinić i Slavka Janošević iz Podgorice, sestre pokojnog Radovana Vučinića napisale su u pismu da je jedino očekivanje porodice je da Žarko Laušević do kraja odsluži pravosnažnom presudom dosuđenu kaznu, jer, kako su navele, ne ispunjava uslove za njeno smanjenje po bilo kom osnovu, ističu u pismu srpskoj javnosti.

One su tada napomenule da porodica Vučinić ne traži krvnu osvetu.

"Od ubistva u kafiću ’Epl’ prošlo je 16 godina. Za to vrijeme, navodnoj osveti bili su dostupni i dijeca Žarka Lauševića i Branimir Laušević sa porodicom i njihova sestra, pa u jednom trenutku čak i sam Žarko. I? Šta im se dogodilo? Ništa i što se porodice Vučinić tiče – ništa im se i neće dogoditi“, dodaje se u pismu.

Prema njihovoj ocjeni, i sada se prenebregavaju ili iskrivljuju neke činjenice "iz te strašne noći, kako bi se umanjio značaj Lauševića i uvećao značaj postupaka ubijenih, odnosno Radovana Vučinića i Dragora Pejovića“. One su navele da smatraju da se ponovo u medijima navode "konstrukcije, kojima dio srpske tzv. kulturne javnosti i neki političari pokušavaju da događaj u podgoričkom kafiću prevedu kao divljaštvo grupe lokalnih mladića, koji su zasluženo dobili što su tražili od "nedužnog“ Žarka Lauševića i njegovog brata Branimira, pa čak i da se cijele porodice Vučinić i Pejović prikažu kao "gomila ludaka i divljaka željnih osvete“. Kako ističu, te konstrukcije su smišljene kako bi se stvorila klima za pomilovanje Laušević

Psihijatar Jovan Marić je ispričao da je bio u timu koji je vršio neuropsihijatrijsko veštačenje glumca nakon ubistva. Kako kaže, tom prilikom je pitao Lauševića da objasni kako je došlo do incidenta, odnosno, da li je ponašanjem ili gestikulacijom isprovocirao konflikt. Marić kaže da je Žarka Luševića upitao sledeće: "Vi ste glumac, znate li da ste neverbalno mogli da omalovažite sagovornika, a da ništa ne kažete?" Nakon pitanja je, kako Marić tvrdi, usledio Lauševićev odgovor: "Ne sjećam se". On dodaje da je Laušević vjerovao da je u pitanju nesrećan slučaj.

"Vjerujem da je htjeo da zaštiti brata, koji je od udarca pao na zemlju. Laušević je iz svoje torbe izvadio pištolj i pucao na dvojicu, dok je trećeg ranio. Očevici su kazali da Laušević nije prvi počeo raspravu, ali je pitanje da li je svojom gestikulacijom, pošto je on glumac možda svojim tijelom nešto poručio, pa ih je to iznerviralo i onda su napali njega i njegovog brata", objašnjava Marić.

S druge strane, Momir Bulatović, nekadanji predsjednik Crne Gore i Vlade Savezne Republike Jugoslavije, izjavio je jednom prilikom da je odbio da pomiluje Lauševića. 

"Da, odbio sam da pomilujem Žarka Lauševića. To je jako težak i tužan slučaj. Abolicija u takvim stvarima ima smisla ukoliko druga strana nema ništa protiv. U svakom krivičnom postupku postoji oštećena strana i nju morate da pitate. Žarko Laušević je jedan divan glumac i imali smo prilike da se družimo godinama. Užasno mi je teško što znam sve detalje toga, a po prirodi posla sam morao da znam. Dobio sam tu molbu za aboliciju. Kontaktirao sam porodice oštećenih i oni su rekli – ne. Vi nemate pravo, ni ljudsko, da napravite aboliciju", rekao je Bulatović svojevremeno za "Balkan info".