DANAS SU CVIJETI: Evo kakvi su običaji

Autor:

Pravoslavna crkva poslednje nedelje pred Uskrs slavi svečani ulazak Isusa Hrista u Sveti grad Jerusalim. Narodni običaji više slave prirodu i njeno novo buđenje.

0
A- A A+
sajam, cveće, cvet, 8. mart, Foto: Mondo/ Stefan Stojanović Ljubičice u saksiji možete kupiti za 100 dinara

Vjernici slave Cvijeti, praznik sa običajima neraskidivo vezanim za buđenje prirode i bujanje novog života.

Praznik je ustanovljen još od prvih hrišćanskih vremena, a svečano se proslavlja od trećeg vijeka nove ere.

Cvijeti spadaju u pokretni praznik koji se slavi uvijek dan posle Lazareve subote - Vrbice.

Ove godine Cvijeti "padaju" u nedelju, 21. aprila, dok je pravoslavni Uskrs 28. aprila.

Praznik Cvijeti se obilježava u svim hrišćanskim zemljama a Jevanđelisti bilježe da je Isus na kapijama grada dočekan s cvijećem i listovima palme, koje su mu ljudi bacali pred noge.

Kako je kod nas za palmu suviše hladno, narod se prilagodio i u crkvu se nosi šimšir, tisa, grančice vrbe ili masline.

Među pravoslavcima Cvijeti važe za jedan od najradosnijih praznika.

sreća, žena, priroda, cveće, alergije Foto: Guliver/Getty images/OJO images/Tom Merton

Uoči Cvijeti djevojke i djeca odlaze u polja i beru cvijeće.

Najčešće velike cvijetove margarete, da bi bili lijepi i krupni, dren da bi bili jaki, ljubičicu, da bi bili mirišljavi i privlačno, vrbove grančice, da svi budu napredni.

Ovo cvijeće se ne unosi u kuću već se ostavlja u posude sa vodom u dvorištu da prenoći. Ponekad se cvijeće potapa u vodu u kojoj je zlatno ili srebrno prstenje i onda se tom vodom djeca umivaju.Stavlja se i vrbova grančica "za brz napredak", ponegdje dren "za zdravlje", a djevojke stavljaju i ljubičice, ako ih ima.

Vjeruje se da onaj ko prvi stigne i ubere cvijet dobija pravo na jednu želju koja će mu se sigurno ispuniti ako snažno vjeruje.

Ranije je bio običaj da na ovaj dan šetaju okićeni cvijećem. Do današnjih dana se održao običaj da momak od ubranog cvijeća napravi buket, u kome svaki cvijet ima svoje značenje i nosi ga djevojci. Po tome kojih cvijetova ima, ili koji kojih ima najviše djevojka razaznaje momkova osjećanja.

ruže, ruža, cveće Foto: MONDO/Bojana Zimonjić Jelisavac

Šta se "smije" a šta "ne smije" i ovom prilikom zavisi od toga koga pitate. U ovom slučaju odgovor može biti potpuno protivrečan, što samo govori o bogatstvu narodnih običaja.

Da se i za vrijeme posta pjevalo, ukazuje i kulturolog Vesna Marjanović. U cvjetnu nedelju, u pretposlednju šestu nedelju velikog uskršnjeg posta (koju završavaju Lazareva subota i Cvijeti) djevojke koje bi brale, sušile i sadile cvijeće. Vraćajući se iz šume donosile bi grančice leske, drena, gloga i njima kitile kuće, zgrade za stoku.

Takođe, posebno razdraganu tradiciju predstavljale su povorke djevojaka, "lazarica"” koje su izvodile svoj ples pjevajući pred svakom kućom, za šta su zauzvrat dobijale poklone.

Ovaj običaj nagovještavao je razvoj djevojčice u djevojku stasalu za udaju. Vjerovanje je nalagalo da se mora ići tri puta zaredom u "lazarice", inače bi se mogla očekivati neka nesreća. Na taj način su djevojke bile čuvane od prerane udaje. Svojom pjesmom i igrom darivale su domaćine željama za napredak i uspjeh.

Nekada su na ovaj dan, djevojke sijale lan, jer se smatralo da će dobro napredovati.

Od praznika Cvijeti do Duhova, cvijeće se ne bere.

Prema hrišćanskom predanju, Hristos je, praćen svojim učenicima, krenuo iz Vitanije u Jerusalim. Glas o dolasku Spasitelja i vaskrsenju Lazara Četvorodnevnog brzo se širio, pa su mu se na putu mnogi pridružili.

Na ulazu u Svetu zemlju narod je Isusa dočekao prostirući haljine na put kojim će proći. Mašući granama palme u znak dobrodošlice Spasitelju koji ide u susret voljnim stradanjima, narod je uzvikivao "Osana (slava) sinu Davidovu".

Ulazak Isusa Hrista u Jerusalim naziva se i carskim - "Evo Car tvoj ide tebi krotak".

Uoči ovog praznika, drži se večernja, vrši se litija sa palmovim grančicama ili vrbama, a osvećuju se u nedelju na jutrenju posle čitanja 50. psalma, posebnom molitvom i kropljenjem bogojavljenskom vodicom.

Grančice se tokom godine čuvaju pored slavske ikone u domovima.

Kanon za ovaj praznik napisao je Kosma Melod - Jerusalimljanin (sredinom VIII vijeka). Ovaj kanon smatra se najljepšim kanonom ovog vrsnog pjesnika.

Događaj Hristovog ulaska u Jerusalim, na ikoni se predstavlja: Hristos jaše na magaretu, koga prate učenici, a narod prostire svoje haljine i baca grančice na put.

Simbolika magarca je mir, za razliku od konja, koji simboliše rat. Stoga ulazak Hristov u Jerusalim predstavlja dolazak Princa mira, ne dolazak Kralja – ratnog zavojevača. Bacanje haljina i palmovog lišća pred nečije noge, predstavljalo je iskaz dubokog poštovanja i visoke počasti, kaže Vikipedija.

Sva četiri Jevanđelja svedoče da je Isusu bila ukazana ova čast. Međutim, dok Matej, Marko i Luka tvrde da je narod prostirao haljine i zukvu, Jovan insistira na listovima palme.

U jevrejskoj tradiciji, palma je jedna od četiri svete biljke (pored limuna, mirte i vrbe) koja se nosi na Sukot[7] („Praznik koliba“; petnaesti dan mjeseca Tišri po jevrejskom kalendaru):

U prvi dan uzmite voća s lijepih drveta, i grana palmovih

i grana s gustih drveta i vrbe s potoka, i veselite se

pred Gospodom Bogom svojim sedam dana.

— 3 Moj. 23:40[8]

Međutim, palmova grančica je u grčkoj i rimskoj kulturi simbolisala pobjedu i boginju Niku, odnosnu Viktoriju. Kada rimski trijumfator položi oružje, on oblači togu, civilnu odeću mira, a ona je ukrašena palmovom grančicom.

Iako apostol Pavle u svojim Poslanicama Hristov ulazak opisuje kao trijumfalni, ovakvo tumačenje nije moglo da postoji sve do 13. vijeka.

U starom Egiptu palmove grane su pratile pokojnika na posmrtnim ceremonijama, i simbolisale su vječni život. U srednjovekovnoj hrišćanskoj tradiciji one su krasile mučenike, stradalnike za hrišćanstvo, a predstavljale su njihovu moralnu pobjedu, trijumf duha nad smrću.

Sve vijesti