Od odlaska Kemala Montena prošlo je već četiri godine. Tog 21. januara 2015, nekadašnja Jugoslavija, odnosno ono što je ostalo od nje, oprostila se od sarajevskog šansonijera, ali ne i od stihova koje je za sobom ostavio
Kemo, kako su ga zvali oni koji ga vole, rođen je u Sarajevu 1948. godine. Sin italijanskog vojnika Osvalda Montena i Sarajke Bahrije, muziku je zavolio još u djetinjstvu, uz prijatelje Rome, sa kojima je provodio dječačke dane.
„Rođen sam rano ujutro 17. septembra 1948. u sarajevskoj bolnici Jezero koja se nalazi na brdu iznad stadiona Koševo na kome sam kasnije proveo veći dio svog djetinjstva. Moji roditelji, otac Osvaldo i majka Bahrija, koji nažalost više nisu živi, radili su kao radnici na tom stadionu. Bili smo jako siromašni pa smo stanovali u baraci odmah iznad stadiona. Mi na trijemu, a ispod nas u podrumu bila je jedna romska porodica. Ja sam ih obožavao, stalno sam se družio s njihovom djecom. Oni su me naučili šta je muzika, pjesma, ali i šta je ljubav“, kazao je Monteno jednom prilikom.
Zahvaljujući muzici, pjesmi i ljubavi, koji su i ostali asocijacija na sarajevskog slavuja, pobjedom na festivalu „Vaš šlager sezone“ 1967. godine, pjevajući „Lidiju“, Monteno je otpočeo skoro pa petodecenijsku karijeru.
Uvijek rado viđen i slušan na ovom festivalu, devet godina kasnije otpjevao je himnu gradu koji je volio i koji ga je volio – „Sarajevo, ljubavi moja“.
Njegovo porijeklo reflektovalo se na muziku koju je stvarao, pa je tako bosanska sevdalinka umnogome bivala isprepletana italijanskom kanconom, što je Montena učinilo žanrovski jedinstvenim i prepoznatljivim.
„Moj otac je 1945. godine kao okupator stigao u Sarajevo iz Italije. Poslali su ga nadređeni jer je na biciklu pokušavao da pobjegne iz svoje zemlje. Po kazni je došao u ratom zahvaćenu Jugoslaviju. U Sarajevu je upoznao moju majku i tu je i ostao“, pričao je on.
“Kako je moj otac znao samo italijanski, dok sam odrastao, pjevao mi je njihove pjesme, a majka mi je pjevala sevdalinke dok je sređivala stan ili prala prozore. Izgleda da sam se tada zarazio s obje vrste muzike jer mi danas kada pjevam mnogi kažu da u mojoj pjesmi ima i italijanske kancone i naših sevdalinki“, objašnjavao je Monteno.
Kemalov neprocjenjivi talenat za muziku ostavio je traga ne samo u njegovoj, već i u karijerama drugih jugoslovenskih muzičara, poput Davorina Popovića, Arsena Dedića, Zdravka Čolića, Nede Ukraden, Ismete Krvavac, Tereze Kesovije, Borisa Novkovića, Tome Zdravkovića i mnogih drugih.
Publici svih generacija među omiljenima su i onaj sa Oliverom Dragojevićem „Nije htjela“ i Radetom Šerbedžijom „Ni u tvome srcu“.
Jedan „Duet“, koji nije stigao da otpjeva, „dečaku s gitarom s Koševa“ posvetio je Đorđe Balašević.
Dugogodišnja borba sa dijabetesom strastvene „pisce“ nekrologa inspirisala je da ga u medijima više puta proglase mrtvim, na šta je on šeretski, sa šalom reagovao:
„Smijao sam se kao lud jer kažu da onaj koga živog proglase mrtvim živi 100 godina, a meni je ovo treći put“.
Smisao za humor nije ga napuštao ni kada je to, u bolničkom krevetu u Zagrebu, činilo njegovo zdravlje.
Iako se godine ne broje, već pjesme koje ostaju, Kemal Monteno preminuo je u 67. godini u Zagrebu. Brojne kolege, prijatelji i zaljubljenici u njegovu muziku ispratili su ga u vječnost, u njegovom Sarajevu.