Upoznajte mladog Kolašinca sa mnoštvom zanimanja

Autor:

Bojan Peko Minić je talentovani i svestrani mladić iz Kolašina, profesor crnogorskog jezika i književnosti koji se pored struke bavi muzikom, motociklizmom, ali i raznim hobijima, među kojima je i kolekcionarstvo.

1
A- A A+
Bojan Minić, pivo, Rudolf Foto: MONDO/Bojan Minić

  U okviru festivalskog programa alternativnog teatra Korifej, koji se u Kolašinu održava do 18. avgusta, otvorena je izložba pivskih čaša čiji je vlasnik Bojan Peko Minić. Razgovarali smo sa njim, evo šta nam je rekao.

  - Otkud ideja za ovu vrstu hobija?

            Oduvijek sam imao nekoliko hobija, bio sam dijete koje je interesovalo sve i svašta: imao sam malu hemijsku laboratoriju, skupljao poštanske markice, značke, stripove, čepove, bavio se kaligrafijom, muzikom, pisao poeziju i prozu, glumio, recitovao, pecao, malo je stvari koje nijesam isprobao, doduše, još je manje onih u kojima sam makar djelimično uspio. Kolekcija čaša je rezultat pukog sticaja okolnosti – nekako se samo desilo da sam odnekud jedne večeri donio kriglu i vidio da već u kući postoje dvije-tri starije krigle i čaše, pomislio sam da bi bilo fino imati to kad dođe društvo, pa onda i ukrasiti vitrinu time, pa ukrasiti čitavu sobu... Onda je samo izmaklo kontroli i traje do danas.

  - Na ovoj izložbi predstavljen je samo manji dio kolekcije – oko 200 pivskih čaša i flaša.  Koliko je sve bilo teško pripremiti i kakve su reakcije posjetilaca?

          Ta je informacija o broju eksponata nesporazumom promakla u javnost, ali je zapravo izloženo između 250 i 300 čaša i još približno toliko flaša. To su skoro sve flaše koje imam, ali samo je četvrtina čaša, kojih ukupno imam blizu hiljadu, nemoguće je bilo prevesti ih i prikazati sve. Problem je djelimično u tome što mi nijesu sve čaše na jednom mjestu, čak ni u istom gradu, pošto zahtijevaju mnogo prostora, a lako su lomljive, treba svaku posebno upakovati, smjestiti da se ne polomi i tako dalje, a imali smo oko četiri sata da ih postavimo, pa je ostalo ovako kako je. Već se ježim kad pomislim da treba da ih vraćam za koji dan, iako nekolike izuzetno rijetke svakako nijesu tu, iz predostrožnosti. Posjetioci su zadovoljni, tokom prvog dana sam i ja bio tamo i objašnjavao, koliko mi amatersko bavljenje ovim hobijem dozvoljava, zainteresovanim ljudima koja čaša čemu služi, zašto izgleda kako izgleda i koje pivo je najbolje služiti u određenoj čaši. Bilo je dosta posjetilaca već, a Muzej piva će i dalje trajati, do kraja Korifeja, do osamnaestog avgusta, tako da ćemo tek na kraju sumirati utiske.

   - Na koji način prikupljate čaše i flaše i šta su sve posjetioci imali priliku da vide, ambalažu piva iz kojih država?

            Pa, ispostavilo se da je najbolji način onaj koji je zapisan i u Bibliji: ištite i daće vam se. Lijepo objasnim o čemu se radi i vrlo rijetko neko ne da čašu, a i tad najčešće iz praktičnih razloga, pošto se često dešava da lokali u gužvi svakako nemaju dovoljno čaša, pa i oni improvizuju. Ako mi se baš svidi neka, kupim je. Često ih ima i na buvljacima, a te obično budu baš zanimljive, donose ljudi stare čaše ili neke iz inostranstva koje ne bih inače mogao lako nabaviti. Sad već sve više ljudi zna za to, pa mi i donose zanimljive primjerke kad odu negdje vani. Imam ih sa skoro svih kontinenata i iz desetina zemalja, a to je mnogo vrsta čaša – krigle, pinte, snifteri, pilsner-čaše, pehari, čaše za pšenično pivo, kao i drugi tipovi čaša koji su dobili imena po svojem obliku: čičak, tulipan, naprstak, flauta... Što se flaša tiče, njih nijesam skupljao ranije, većinu sam dobio na poklon od prijatelja, uglavnom od momaka iz Majstora za pivo, mali broj sam imao odavno, ali ih nijesam posmatrao kao kolekciju. Onda sam shvatio da imam već dosta otvarača, podmetača, čepova, flaša, limenih tabli, sve u vezi sa pivom i odlučio da više ne skupljam samo čaše već da to bude svojevrsna oda kulturi proizvodnje i konzumacije piva.

  - Poznato je da se pivo konzumira više od 8 hiljada godina. Možemo li da kažemo da izložba ima i neku vrstu istorijske, hronološke priče razvoja ovog napitka?

            Teško je i velikom izložbom, pa čak i kad bi postojao ozbiljan, pravi muzej posvećen isključivo tome i s kustosima koji bi pričali po cio dan, pokriti čitavu istoriju razvoja piva i svega što ga prati, objasniti detaljno šta su ejlovi, a šta lageri, šta je lambik pivo, kako nastaje crno, a kako tamno, šta je IPA, APA, staut, porter, oktoberfest, pilsner, trapist, kako utiče materijal u kojem odležava na ukus, koje sve kombinacije sastojaka postoje i tako dalje. Istorijski aspekat ove izložbe se ogleda u tome što neke čaše i flaše predstavljaju pivare stare blizu hiljadu godina, a neke su iz pivara koje su nastale u proteklih godinu dana, a osim toga sam i ja posjetiocima pomalo govorio o počecima pravljenja i konzumiranja piva, epovima, zakonicima i drugim spisima u kojima se ono pominje, istoriji čaša i tako dalje. Zanimljivo je, recimo, čuti koliko se samo o pinti, jednoj od najpopularnijih čaša na svijetu, može pričati: kako je dobila ime, koliko mililitara iznosi britanska, a koliko američka pinta, da li svaka čaša koja je oblikom pinta mora da sadrži baš pintu tečnosti, kako je nastala šejker, kako britanska, a kako imperijalna, zašto neke od njih imaju širu sredinu nego vrh i tako dalje. To je samo jedna od vrsta čaša, zato kažem da bi teško bilo pokriti sve što se može reći o njima, a kamoli o ostalim detaljima u vezi sa ovim pićem.

- Dobro pivo odlično ide uz dobru muziku, pa su interesantan dio kolekcije i flaše sa imenima rok bendova i muzičara.

            Da, zanatske pivare često imaju edicije posvećene muzici, uglavnom rokenrolu, koji se najčešće i dovodi u vezu sa pivom (kao klasika sa vinom ili narodna sa žestinom), a nerijetko i rokenrol izrodi neko pivo, najbolji primjer je bend Iron Maiden koji ima sopstvenu liniju više vrsta istoimenog piva. Da nemam flašu Motorhead Road Crew, pitanje je bih li znao da je Lemi iz Motorheda bio tehnički pomoćnik Džimiju Hendriksu. E sad, nijesu uvijek u pitanju samo rokeri, tako da imam u kolekciji i Kabinetovo pivo Bad Copy, a, nažalost, imam i hercegovačko Turbo Folk pivo.

Izvor: YT/Rudolf KL

- Bojane, član ste rok benda Rudolf iz Kolašina, to je relativno mlad bend, pa bi bilo interesantno da ga predstavite našim čitaocima.

            Rudolf je plod mojeg desetogodišnjeg sviranja sa Nenadom Lalovićem i Nikolom Dulovićem, sa kojima sam, uz Voja Bulatovića i Vladimira Abramovića, nastupao u kolašinskoj Katarzi, gdje smo svirali uglavnom obrade poznatih rok pjesama. Kad smo se razišli po raznim gradovima i nijesmo više mogli da održavamo probe, Nenad, Nikola i ja smo odlučili da pokušamo da napravimo novu priču u vidu benda koji će se baviti autorskim pjesmama i truditi se da muzički promoviše Kolašin (zbog čega se bend i zove po najpoznatijem irvasu).

-  Kakav je Vaš komentar rok scene u Crnoj Gori?

            Naša rok scena se još razvija, i zadovoljstvo mi je da kažem da se osjeća tendencija ubrzavanja u tom pogledu, da navedemo samo neke skorije pokazatelje toga: Autogeni trening je objavio novi album, Pukreas ove godine slavi petnaest godina postojanja, na rokumentarnim danima u Nikšiću je predstavljen dokumentarac o Parampaščadima i BubnjIviju, prije svega nekoliko dana je grupa mladih ljudi iz podgoričkog benda Sound Floor objavila sjajan singl, dešava se nešto što će tek da pokaže kakva je zapravo naša scena, u proteklih godinu dana je objavljeno nekoliko albuma, singlova i spotova u okviru alternativne muzike. Naravno, treba nam još dosta prostora za neke malo tvrđe predstavnike alternative, ali doći će se i dotle.

      -Objavili prvi album prije nekoliko mjeseci. Kakve su reakcije publike?

            Objavili smo album krajem prošle godine, tek predstoji prava promocija, ali mi smo već zadovoljni, pjesme su zaživjele i već na prvim nastupima se pojavljuju pojedinci ili grupe i pjevaju zajedno sa nama, traže nam određene pjesme i tako dalje. Snimili smo album najprije za svoj merak, tako da bismo bili zadovoljni svakako, ali naravno da je ljepše imati podršku publike.

   - Koliko je teško mladim muzičarima da rade, stvaraju i zarađuju od svog rada u Crnoj Gori?

            Teško je i u svijetu, a kamoli u Crnoj Gori. Teško je i snimiti pjesmu (mada je u neku ruku lakše nego ikad ranije), a još teže zaraditi neki novac od nje. Zbog toga i treba muziku svirati iz zadovoljstva, posmatrati je kao hobi koji nekad donese nešto novca, ali i ne mora, jedino tako se opstaje i jedino tako se svira prava muzika, bez kompromisa.

- Dobra prilika za afirmaciju benda je učešće na festivalima. Vi ćete ove godine biti dio Lake Festa. Kakva su očekivanja?

            To je odlična prilika, zaista. Svirali smo već na North Festu u julu, a tek nam predstoje Lake Fest u avgustu i Podgorica Art Festival u septembru, oba su bitna: prvi je najveći rok festival u državi i čast nam je što smo uz DST i Punkreas predstavnici alternativne muzike sa prostora Crne Gore; a drugi je važan jer sviramo u okviru dana koji je posvećen u potpunosti crnogorskoj autorskoj sceni, što će joj, vjerujem, donijeti neki napredak u dogledno vrijeme. Očekujemo samo da bude lijepo vrijeme, a za ostalo ćemo se mi pobrinuti.

Sve vijesti