… kad kazaljka nikad tamo nije kročila, ni da je htjela, a kamoli smjela?
Da li je i vama kad ste bili klinci bilo zanimljivo da vidite na koliko je "graviran" neki automobil? Odnosno, koja mu je bila poslednja cifra na brzinometru? 200, 240, a tek 300?
Jasno je da kazaljka do tamo nikad neće stići, čak kod velike većine vozača neće biti ni u blizini. Pa zašto onda automobili imaju takve brzinometre?
Razlozi su prilično logični.
Kao prvo proizvođači ne mogu da prave brzinomjer za svaki primjerak pojedinačno, već je brzinometar isti za određeni model bez obzira na njegove performanse. Tako osnovni "folksvagen polo" čija je maksimalna brzina 170 km/h i najjači model (ne pričamo o GTI-ju) koji može da ide do 200 na sat imaju isti pokazivač koji ide do 260.
Proizvođači jedino mogu ponuditi da podloga bude u različitoj boji, ali sve drugo ostaje isto.
Drugi razlog je možda najbitniji. Kako je veće – bolje, tako je ljepše vidjeti cifru 260 nego 200, bez obzira što je zakonski limit u većini zemalja 120 ili 130 kilometara na sat.
Kazaljka je prirodni tempomat. Stručnjaci tvrde da većina vozača ne voli da vozi brzo i da se na autoputu najbolje osjeća u opsegu od 100-120 na sat. Pri tim brzinama kazaljka se obično nalazi skoro pa potpuno uspravno. Taj položaj, kod ljudi, stvara prirodnu granicu između spore i prebrze vožnje, kada prestaje osjećaj sigurnosti za volanom.
Ovo poslednje, naravno, ne važi kod proizvođača kao što je Alfa Romeo, na čijim je brzinometrima "nula" skroz dolje, pa se do pomenutog položaja stiže tek sa 160 ili 180 na sat. Ali "alfistima" je ionako baš tu "zona komfora", zar ne?
Cijela ova priča je i naš apel proizvođačima da što duže zadrže okrugle pokazivače brzine i obrtaja motora, makar oni bili i digitalni.
Koliko ste vi tjerali kazaljku ka limitu? (Nadamo se samo na autobanu) Pišite nam u komentarima…
