Mnogi ljudi već posle dvadesetak sekundi imaju izgrađeno mišljenje o nepoznatoj osobi, a gotovo svi u prva dva minuta komunikacije ili posmatranja. Evo zašto je to važno.
Kada neko susretne ili komunicira sa nekom novom, nepoznatom osobom, on je svjesno i nesvjesno procjenjuje. U korjenu je evolutivni mehanizam ocjenjivanja: da li je drugi opasan, da li ima neprijateljske ili prijateljske namjere. Procjenjuje se i ko je i kakav je drugi, koliko je privlačan ili neprivlačan, kojem društvenom statusu i grupi pripada.
Ovo veoma brzo procjenjivanje nepoznatih zovemo prvi utisak. Mnogi ljudi već posle dvadesetak sekundi imaju izgrađeno mišljenje o nepoznatoj osobi, a gotovo svi u prva dva minuta komunikacije ili posmatranja.
Prvi utisak je veoma važan jer od njega zavisi dalja sudbina komunikacije i odnosa. Kada je prvi utisak negativan, osoba izbjegava komunikaciju ili komunicira kratko, sa velikom distancom. Suprotno, ako je prvi utisak pozitivan, osoba želi da nastavi komunikaciju sa drugim koga doživljava kao prijatnu, pozitivnu i kulturnu osobu, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Kako većina ljudi želi da bude prihvaćena i pozitivno ocijenjena, velika pažnja se posvećuje tome kakav se utisak ostavlja na druge. Zbog toga ljudi njeguju "izloge" svoje ličnosti, socijalne maske, fasade ili persone, iza kojih skrivaju od pogleda javnosti druge djelove svoje ličnosti. Prvi utisak je pokušaj da se prodre iza onoga što osoba pokazuje, da se otkrije kakva je ona u cjelini, kao ličnosti ili čovjek.
Prvi utisak nije samo rezultat svjesne analize već i intuicije, koju definišemo kao proces obrade informacija kojeg nismo svjesni, ali smo svjesni njegovog rezultata. Drugim riječima, prvi utisak se stvara na osnovu malog broja informacija. On zbog toga može da bude ispravan ili pogrešan.
Predstava o drugom koja je rezultat prvog utiska djeluje kao "samoostvarujuće proročanstvo". To jednostavno znači da osoba koja je stekla neku predstavu o drugom teži da tu predstavu održi tako što kod drugog primećuje samo ona ponašanja koja se uklapaju u nju, a ona koja se ne uklapaju iskrivljeno tumači kako bi ih "uklopila" u svoju predstavu.
Kada je prvi utisak pozitivan, dovoljno je da drugi uradi nešto veoma negativno, da bi osoba shvatila da je drugog pogrešno procijenila. Kada je prvi utisak negativan, tada je situacija drukčija. Potrebno je da drugi uradi u prosjeku osam pozitivnih "iznenađenja" da bi osoba odustala od negativnog utiska o njemu. Kako je veoma teško promijeniti prvi negativan utisak, "isplati" se predstaviti se drugima na pozitivan način.
Prvi utisak o drugome može da bude tačan, ali može da bude i pogrešan. Njega treba uzeti u obzir kao važnu unutrašnju informaciju, ali prema kojoj treba imati rezervu. Što je veće životno iskustvo komunikacije sa ljudima, to je prvo procjenjivanje drugih tačnije. Suprotno je sa djecom i mladima, kojima treba objasniti koncept prvog utiska kako bi se smanjila njihova naivnost i povećala socijalna inteligencija.
