Još dan je ostao do premijere filma koji će, sudeći po emociji s kojom je iščekivan, obilježiti makar narednu deceniju crnogorske kinematografije. Uz intervju sa režiserom pogledajte prvi novi trejler filma!
Od kako je magija pokretnih slika stigla na ove prostore, nijedan film sa prefiksom crnogorski nije bio iščekivan sa tolikim ushićenjem i nestrpljenjem kao što je novo čedo Nikole Vukčevića „Dječaci iz ulice Marksa i Englesa“. Dan uoči premijere razgovarali smo sa režiserom i glavnim „krivcem“ za pojačanu dozu emocija s kojom je gotovo četiri godine iščekivano rađanje „Dječaka“.
Montaža vašeg novog filma počela je prije dvije godine, zbog čega se ovoliko dugo čekalo na premijeru?
„Ako se pogleda broj filmova koji se ovdje snime na godišnjem nivou, jasno je koliko je teško realizovati jedan takav projekat u Crnoj Gori. Nemamo filmski centar, nemamo adekvatan zakon o kinematografiji, nemamo bioskopsku mrežu, imamo veoma malo tržište asamim tim ne postoje ni uslovi za eksploataciju. Čak i kada bi neko htio da uloži novac, bilo bi mu jako teško da vrati uloženo. Zato je proces nastanka jednog filma u Crnoj Gori, dakle ne samo “Dječaka”, jako, jako težak. U Hrvatskoj su, na ovogodišnjem festivalu u Puli, imali 12 domaćih filmova. Jasno je i samo iz ovog detalja da se u regionu ipak nešto dešava. Nažalost, u Crnoj Gori, da se tako izrazim, adminsitrativno-zakonske stvari kaskaju za potrebama naše kinematografije. To je, prije svega, uređenje nacionalnog filmskog centra koji bi se bavio kinematografijom na pravi način. Tako da filmovi u Crnoj Gori ne nastaju kao veliko odricanjereditelja i njihovih prijatelja“.
Mediji u Crnoj Gori ali i regionu od prvog kadra pratili su budno zbivanja u vezi sa snimanjem filma. Muzički spot benda Urban& 4 sa naslovnom numerom filma, potom trejler i varijacije muzičkih numera na You Tubekanalu dodatno su podgrijali strasti… Film je u javnosti prije premijere dobio čak i nadimak (“Dječaci” ). Saglasni ste sa ocjenom da je iščekivanje premijere teklo kao dugo i zavođenje sa stilom?
„Bilo bi lijepo da se to dešavalo planski. Ali ja se, u tom kontekstu, osjećam nekako kao prevareni muž koji poslednji sazna određene stvari. Ekipa koja je radila na realizaciji filma, naime, nije bila u toku sa percepcijom svega što se dešava.Sve to što smo radili, a što može da izgleda kao zavođenje, mi smo radili sa ciljem da plasmanom sakupimo novac za neku narednu fazu snimanja filma. Podsjetiću, nismo film snimali u kontinuitetu. Već fazno, kako uspijemo da sakupimo novac.A to sakupljanje se dešavalo jednostavno na bazi određenih prodora i kvaliteta postignutog. Naravno da treba spomenuti konkurs Ministarstva kulture kao i zalaganje čelnih ljudi tog Vladinog resora da se obezbijede sredstva za završetak filma.Ali ja se, ipak, nadam da mora doći vrijeme da crnogorski film nastaje neincidentno. Jer, u suprotnom će nam se desiti da svi najpriznatiji i najpoznatiji crnogorski reditelji žive i stvaraju van Crne Gore. Treba se samo sjetiti koliko je priznatih režisera odavde živjeloi stvaralo u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini jer nisu imali uslova da stvaraju u Crnoj Gori. Mi se borimo ne da reditelji iz Crne Gore imaju uslove da stvaraju i žive, već da ova država ima ono što imaju sve u okruženju – sopstvene pokretne slike“.
Nema sumnje da zaljubljenici u vaš režiserski rad, ali i svi željni dobrih filmova na našem jeziku i sa nama bliskom tematikom, sa velikim očekivanjima iščekuju premijeru. Osjećate li neku tenziju zbog toga?
„Kad sam radio „Ajfela“ nisam osjećao tenziju.Ne zato što sam možda u mladosti imao više hrabrosti, već zato to sam imao imao manji osjećaj odgovornosti nego što je to slučaj danas. Sada možda ne osjećam tenziju, ali osjećam jedno lijepo iščekivanje, nestrpljenje da saznam kako će publika odreagovati na sve ono što smo radili ove četiri godine. Pomalo je neobična situacija za mene to što jako mnogo ljudi ima neku vrstu predubjeđenja oko toga šta smo to mi tačno napravili. Neobično je slušati sve te priče... Jer vjerujem da je film nešto sasvim drugo od onog što mnogi iščekuju. I zbog ovog jedva čekam da se film zavrti u utorak veče, pa da vidimo šta se nije poklopilo sa očekivanjima publike“.
Kakvo „putovanje“ očekuje film nakon premijere u Crnoj Gori? Da li je već dogovoreno gostovanje na nekom festivalu?
„Film će ići ljetos na festival u Nišu, dakle na festival sa našeg govornog područja.To je važan detalj jer mi smo kopiju radili do četvrtka uveče, u petak sam je dobio tako da nismo imali vremena da pregovaramo sa festivalima van našeg govornog područja. Ali računam da će se to zasigurno desiti, jer moj prvi film snimljen sa mnogo manje novca,našaliću se i sa vjerovatno mnogo manje znanja, bio je na 30-ak filmskih festivala. Tako da sam siguran da će deceniju kasnije i „Dječaci“ imati šta da ponude i da će njihov život biti onakav kakav svi mi očekujemo. Ne strepim za strane festival, biće vremena za njih“.
Internet pretraga pod imenovm vašeg novog filma ne završava se na “uvodnih” 16 strana Gugla. I u Sedmoj umjetnosti, posebno na planu medijske pažnje, važi standard “koliko para tolko muzike”. S obzirom na prilično skroman budžet filma (ako i ovo nije eufemizam), znate li kakva je tajna tolike pažnje koju su “Dječaci” izazvali na eks ju prostorima prije premijere?
“Prije svega vjerujem da postoji neka emocija koju smo mi plasirali kroz kadrove trejlera i spotova. Siguran sam da su ljudi reagovali na to. Na drugoj strani, mislim da imamo priču koja će ljude interesovati. Na trećoj strani, mislim da su i glumci svojim kvalitetom, renomeom i ulogama koje su ostvarili faktorkoji je privukao ovakvu pažnu. Ali vjerujem i da postoji nešto što se zove saosjećanje. U smislu da su svi oni koji su zainteresovani za kinematografiju, regionalnu i crnogorsku, za regionalnuumjetnost uopšte, kroz sve to što su vidjeli i prošli, osjetili koliko se trudimo oko svega toga. Vjerujem da smo i na taj način stekli jednu simpatiju i meni je zbog svega navedenog veoma stalo da nikoga ne iznevjerimo. Kada me pitaju kakvu nagradu priželjkujem za ovaj film, kažem da priželjkujem da niko ko ga bude odgledao ne bude razočaran. I sa tom emocijom iščekujem ovaj utorak“.
Ako ste saglasni sa našom ocjenom da ljubitelji sedme umjetnosti u regionu sa “leptirićima” iščekuju premijeru “Dječaka”, da li je pretenciozno već sada najaviti i veliku ljubav?
„Intimno sam u ovom času između lijepe i jedne dosta nezgodne strepnje. Nakon četiri godine stvaranja jednog djela vrlo brzo treba da saznamo da li su ovi trejleri i spotovi samo nekakva blaga kamuflaža. Pozitivna ili negativna. Ne, nisam se bavio zavođenjem, već mukotrpnim poslom kako obezbijedtii da jedan film nastane u Crnoj Gori. Nažalost, ne bavim se produkcijom jer to volim.Već sam, kao i sve moje kolegeiz Crne Gore, ili gotovo sve, prinuđen da prvo duboko zagazim u produkciju, da bi mogao da režiram. A sve ovo što ste vi nazvali zavođenjem, što minaravno ne smeta, to je jedanod postupaka kakoda se dođedo nedostajućih sredstava. Dakle, ja sam na jednoj strani bio skroman po ciframa koje su nam omogućile da snimimo ovaj film, ali skromnost nije nedostajala kada je u pitanju veliko odricanje ljudi koji su ga stvarali.U produkciji prije svega, Ivana Đurovića, montažera Srđana Stanojevića, glavnog dizajnera tona Igora Vujovića…da ne ulazim u sve ostale partnere.Ovo su sve ljudi koji žive u Podgorici i koje sam želio da spomenem kao i ozbiljnu podršku naših porodica bez koje svi mi skupa ne bi bili u stanju da počnemo a kamoli završimo ovaj film“.
